Zašto čitamo?!
Sunday, November 20th, 2011
Često se mi, s one strane laptopa, znamo zapitati – zašto pišemo? No rijetko se, osim kada smo pogođeni takvim oblikom obveze, pitamo, zašto dovraga čitamo? Doista, zašto čitamo, kada nas ta praksa tjera na glancanje njenih okvira, sve dok sam proces čitanja ne postane rutina?
Do ovog me pitanja, ironično, doveo odgovor. Bio je u obliku nekoliko kartica nelekturiranog teksta koji je time više, djelovao poput zapisa pronađenog unutar neke spilje.
O neimenovanom tekstu
Već me dugo nijedan rukopis nije toliko zaintrigirao. Kao da je pisan pod utjecajem opojnih sredstava, jednostavno se gubi. Autor izvrće redoslijed riječi do te mjere da nastaje opsesivno-kompulzivna potreba njihova povratka na unaprijed predodređena mjesta, no istovremeno i spoznaja da je ta radnja zabranjena. Ovo je tekst uma kakav se rijetko pronalazi. Gotovo tok misli, no zapravo nešto više od toga. Djeluje kao oprostorivanje misaonih procesa. Čitatelju se čini da lakoćom ulazi u tuđi svijet, (ne)pozvano, (ne)najavljeno i sada tu, iznutra, sjedi i promatra. Voajeristička priroda čitatelja stoji zadovoljena. Štoviše, taj skoro-pa-tok-misli djeluje toliko krhko, da medij pomoću kojeg se proces čitanja odvija (u ovom slučaju laptop), čitatelj u krilu drži nježno, kako ga ne bi narušio (onaj s-p-t-m, ne proces čitanja). I samo mu – tome Čitatelju – kroz glavu prolazi ‘neka ne prestane’.
Čitamo iz obaveze, čitamo iz znatiželje. Ponekad, najrjeđe (?) iz dosade. Čitamo. Čitamo u nadi, čekajući ovakve trenutke.
***
Ovo je zapravo poziv onima koji se pitaju zašto pišu – da ponekad ta pisanja podijele s Katapultom. Jer nije bitno što poštar uvijek zvoni dvaput, već što s druge strane postoji netko tko se raduje novoj pošti i novim tekstovima.